ponedjeljak, rujan 6, 2010
Nemam želja
i ne znam koga želim
da me kad posijedim dočeka.
Premiran sam,
s tobom kao i bez tebe,
presigurno uz tebe se mirim
i čini se nebitnim
to što ne znam možemo li bolje.
Nemam želja,
kao da je nebitno što nas sutra čeka,
uz tebe se mirim
i ne smeta mi što se gase zvijezde,
ne brinu me tuđe tuge,
ne bole me krici svijeta.
Nemam želja
i ne znam više pomicati brda,
ne bijesnim na nebo
niti se s prokletima borim,
ne osjećam bilo,
mirujem i puštam vrijeme da prolazi.
subota, kolovoz 14, 2010
Nije moja krv, nit su moje suze,
ni ne znam koga prokleti
kad čujem nove vijesti,
ali u meni sve vrije
jer sve je dublja sumnja
da nema načina da zaliječimo otrovani svijet.
Ne slamaju se boli o moja ramena
i nemam ožiljaka koji sporo cijele,
no ipak me u trenu poplavi tuga
jer tolikima je gore nego meni.
26.6.2010.
utorak, srpanj 20, 2010
Nadam se da i vi znate
da presporo teče vrijeme našeg svijeta
i da još me uvijek vaše oči prate,
kao nekad, kao jučer, kao sad.
- - -
Ostane li sve ovako
pomislit će ljudi
da predugo živim od sjete
i da slabim, sad kad sam tako jak.
28.6.2010
Vremena je tako malo
i već sutra morat ću otići.
Danas sam još ovdje
i sve ovo tebi pišem,
a kad odem samo me se sjeti
i dozvat ćeš me u svoj san.
22.05.2010
Tužno je što unaprijed znam
da opet ću plakat kad vas nebo uzme,
a na ovom vam svijetu ni ruku ne pružim,
niti poštujem ona tiha obećanja,
zakletve šapnute Bogu.
Smrknut zbog svijeta prečesto zaboravim boje,
umorne oči zamute suze
a bljedilo lica lažno svjedoči da ljut sam na vas.
....
Tužno je sve unaprijed znati
a ne mijenjati ništa, misleći da bolje je tako.
22.05.2010
ponedjeljak, lipanj 28, 2010
Prislonit ću glavu tvome srcu
i zapamtit ću kako kuca
da me podiže kad nas neće biti,
kad nestanemo, kad nas stigne kraj.
Prisloni glavu tu na mene,
poslušaj me i svaki put kad se sjetiš
zauvijek sam s tobom, znaj.
utorak, lipanj 22, 2010
Duša mi se osvježena smije
dok jedva prijećim suze od miline
i pristajem da sve loše mi se desi
jer to što gledam vraća mi vjeru u svijet.
Nije nas ovamo dovelo znanje
i nisu nam mjera oni koji tako tvrde,
naša je tajna znana svima,
ali mnogi (i ja) prelako zaborave.
Po strani, u svojoj tišini,
ja plačem od sreće
jer to što gledam vraća mi vjeru u svijet.
utorak, lipanj 15, 2010
Negdje iza nas
zauvijek će lutati sjene,
prikaze iz prošlosti
koje nisu čule naš glas,
one iste za koje osjetimo krivnju
kad zaboravimo
da mi nismo šutjeli.
Kao da nemamo izbora,
nismo oni koji zaborave,
nemamo mira dok žive pitanja,
nismo li mogli prije progledati?!
ponedjeljak, lipanj 7, 2010
I tebi će, kao i meni,
prisjest riječi i lutanje za nečim čega nema.
Kad nevješto opišem sreću
i već u sljedećem stihu zazovem muke,
sve mi se čini da nikada neću
popustit pred običnim, postat dio svijeta.
A i ti si slična, mjerkaš stvarnost
i uvijek nas među žive vratiš,
opet smo bolji, opet mislimo da smo bolji.
Obični ili ne, isti ili drugačiji,
bitno da smo svoji,
bitno da nas ne mogu slomiti.
7.6.2010
petak, svibanj 28, 2010
Pitaš li se ikad što ostavljamo
i čemu ta naša veza sa zemaljskim,
kome će ostati sve ovo što ne vrijedi,
koga će boljeti i kad sjećanje izblijedi?
22.5.2010
utorak, svibanj 25, 2010
Možda neću uvijek moći
mirno čekat da će proći
oni dani kad me ne znaš trpit
i možda neće biti dosta
da se smiješ, da te grizem,
da smo dragi, da smo skupa,
možda neće biti dosta i taj puta.
Pustit ćeš me, vratit ću se,
čim pođem već ću te opet sresti,
na istom su nebu naši oblaci.
20.5.2010
ponedjeljak, svibanj 24, 2010
Lakše mi je
kad isplačem stihove
i kad sve su riječi
moj krik, moja tuga.
Lakše mi je
probodena srca,
nego kad me vaše priče smrve
jer te suze kao da su prve,
pa pun boli tražim za vas put
i premještam gore,
zamećem tragove,
miješam karte, a ne smijem.
Lakše mi je
kad se vaše oči smiješe
i kad ne trebam moliti za vas,
lakše mi je
kad ste dobro, kad ste dobri.
nedjelja, svibanj 23, 2010
Sad mi se vraća
vjera u krive, vjera u žive,
kad ih gledam gdje lakoćom idu svojim putem,
obraza čistih, od debele kože,
i kad s mukom se čudim kako netko može
tako lako izdat nešto što se zove povjerenje.
Sve mi se vraća,
i naivnost i sve drugo loše,
sve što cijenim, sve što znam.
Gdje ću sad naći
prašnjave riječi
i sve ono što usne su rekle
kad je nebo bilo mlađe
i kad nismo mislili na kraj?
Nema razlike,
kad umiremo živimo,
a kad živimo umiremo.
Ne trebam naći
sve te prašnjave riječi
i nije bitno što su usne rekle,
samo je važno da su suze pekle,
samo je važno da vas se sjećam,
samo je važno da to nije kraj.
20.5.2010.
subota, svibanj 22, 2010
Negdje među vama dragi ljudi
šuljaju se sjene, neke koje dobro znam,
i za njih bih dao sve ovo što jesam,
neznatno i malo, više ne mogu.
Prošarane su naše duše
makar samo smo se na tren sreli,
ali ostalo je više od vas
nego nekih uz koje sam život cijeli.
Znam da si nismo ništa dužni,
al' me vuku sjećanja u dubinu,
gdje nije bilo ni svjetla ni nade,
samo mi, odsjaj duša, tužni, čisti.
Poslat ću po vas kočije, noću,
da nađemo se opet, slični.
Sve ću dati za vas, hoću.
20.5.2010.
Samo je slično
i nisu ovo više iste riječi,
ne plaču stihovi i slova
u meni je neka tajna nova.
Uz tebe trenuci traju
i mogu šutjet jer sve je baš takvo,
al' kako ću kad tvoje oči daju
i nisu samo kao hladno staklo?
Nisam više samo svoj
i nije mi do samoće stalo,
kraj tebe sve mogu,
ni sam ne znam kako.
16.5.2010
petak, svibanj 21, 2010
Ne želim čuti,
al' iz žamora tako jasno struji
i vaše su tajne sada dio svijeta,
iz svega mi ovog ništa na dobro ne sluti,
samo slušam što ne želim čuti.
Ne želim čuti,
i znam dobro da nemaju pravo
raznositi protjerane priče
što živile su među vaša četiri zida,
vaše riječi, vaše muke,
ne želim čuti jer me sjeti kako izgleda kraj.
Svi već znaju krivce,
odabrane su strane
i svakoga brane, svakoga razapinju,
vaše riječi, vaše muke,
protjerane priče s vaših usana u krive duše.
Kraj kao svaki, sličan, isti, a samo vaš.
Jednaki žamor, to svijet bruji.
Iste suze. Slane, ljudske.
Isti bijes i ista samoća.
Krivci ne postoje, duše tu se nisu snašle.
16.5.2010.
četvrtak, svibanj 20, 2010
Zašto misliš da će nestat
sva gorčina i sve grube riječi,
zašto misliš da će nestat –
neke stvari ni vrijeme ne liječi.
Bez traga,
bez molitve i bez poštenja,
prošlost nam i dalje nije čista
samo zato jer si ista,
drugačija od one koju znam.
I nije mi stalo,
više me ne brine,
oči moje opet sjaje od miline,
a crni ruž i obrazi blijedi
ostaju ti zauvijek,
kao da od svega više vrijedi
biti pothlađen zloćom
i križati tuđa imena.
Više me ne brine
i već dugo gledam nove boje,
stvarne, tople, njene, moje.
Kako ću dalje,
kako ću opet uložiti sve,
kad bez tebe ne želim
i kad samo me naše svjetlo drži budnim?
----
Od drugih se već dugo skrivam
i tuga me odavno ne jača,
previše me mire tvoje oči,
sebičan postajem jer držimo se skupa.
Imam sve. I tebe.
Bez sumnji, ne dotiče me svijet.
Bez samilosti, kao da slabim,
kao da puštam da propadnu.
srijeda, svibanj 19, 2010
Nije moje pravo
da gledam u prazno s vaše hridi
niti mi svi oni smiju
otkrivati što je pošlo krivo.
Iako vas više nema
povjetarac lijeno i bez volje raznosi priču
i puni mi uši jer što čujem nije šapat
nego glavne vijesti, sad svi znaju.
16.5.2010