petak, siječanj 13, 2012
U oblaku prašine premećem starinu,
nevidljive stube tražim.
Ne trebam ih ovaj put za bijeg,
ovog puta vraćam sve na pravo mjesto.
I opet letim, opet dom svoj prelijećem,
opet družim se sa drvećem,
opet svakom bit ću najbolji,
jer dok svoj sam zapravo sam ničiji.
4.1.2012.
nedjelja, siječanj 1, 2012
Otkinut od svog najveća je smjelost kad drugome pofali. Tako vješto svi se zaklinju u to dok djeca očima pričaju o tuzi, a starci ni lice ne pokazuju. Ne oprašta se takav grijeh ne postoji nitko tko ostaje čist. Rijetki će dobrotom zaslužiti poštedu, ostalima će se vratiti istom mjerom. Prokleta ljudskost uvijek je egoistična, a tek od dosade pokaže suosjećanje. Ili nije do nas? Čini li nas svijet takvima? Osjećam da nema drugog puta.Ne postaje se boljim kupnjom,već trenucima, najljepšim za sve.Kad postaneš velik u tuđim očimapostaješ dio Svemira.Dobijaš svoju Zvijezdu,dobijaš dječji osmjeh,dobijaš suzu starih.Dobijaš Dušu.Kad plačeš jer to nemaš,a osjećaš da jedino to još tražiš, stani.Nisi ni blizu. Nisi taj. Stani.Sjeti se.Onih koji su to znali.Trenutaka kojih više nema.Propuštenog.Stani.Pomoli se.Plači, svejedno je.Jednom ćeš, slučajno, nesvjesno,ne kad to toliko želiš,već kad će to nekome trebati,dobiti svoju Zvijezdu.Za tebe će nestati vrijeme,bitne stvari postat će nebitne.Bit ćeš čista.Svakim danom čišća,spremna na odlazak.Što ostaje, što nestaje, neće biti važno.Oni koji su, makar i jednom,vidjeli tvoju Zvijezduznat će što se desilo.Drugi će plakati.Treći neće ni slutiti. Kao ni dosad.5.7.2006.
petak, prosinac 23, 2011
Sklapam oči,dok svjedočim,toj bjesnoći,tom ludilu.Al', dižem glavuza našu slavu,ne odustajem,da ne nestanem.Nova istina, istog imena,puna podsmjeha,pleše pred nama.--Kamen klesani,ne znam mijenjati,(možda) nije na menidruge buditi.U manjini,bez stotinu ruku,još ne vidimneku sretnu luku.Ne odustajemda ne nestanem.Drugi dolaze,vrijeme prolazi,i nisu porazistigme prošlostiveć zalog buđenja.
nedjelja, listopad 16, 2011
ne smeta me što me dobro znaju
i nije mi problem sakriti pobjedu
kad im se učini da moja je krivnja -
njihov gubitak druga strana moje sreće.
vratit ću sve natrag na mjesto,
a oni valjda bolje znaju s vremenom,
baš kao i s nepriznatim riječima.
ne smeta me što me dobro znaju,
ne, meni ništa nije teško.
ne smeta me, al' se pitam
kako će kad i nebo od njih digne ruke.
16.10.2011
srijeda, listopad 12, 2011
Iz prve ruke mogu ti reći,
ne postoji rana da ju vrijeme ne liječi.
Čim dani ovako postanu kraći
duša će sama mir ponovno naći
i jača no prije poklonit se samoći,
tom daru koji nam sjećanja budi
i poklanja dodir onih kojih nema.
Sami, bez ikog, opet nismo sami,
nebo nas čuva, oblaci nas grle.
srijeda, kolovoz 17, 2011
Iz mraka, tako meko,
kao da je sveto,
svjetlo blago,
tajna puno,
slijeće na tvoj dlan.
Slučaj ili znak.
28.6.2011.
četvrtak, lipanj 23, 2011
Ako prestanem pisati tebi
stvarat ću što vrijedi
i netko će jednom, možda,
zahvalom obrisati suze
koje baš poput stihova
pročiste dušu bar na tren.
Tebi ništa ne dolazi blizu,
ne postoji riječ koja ti vrijedi,
kao ni djela i sve što sam spreman
umjesto svijetu darovati tvom srcu.
Ako prestanem pisati za tebe,
možda nekom dodirnem dušu
i pomaknem zvijezdu na beskrajnom nebu.
Bit će to nešto veće od svega, čak i od nas.
11.2008
petak, lipanj 10, 2011
Hvala ti,
što nikad me ne sruše.
Nisu sve
srećom takvom darovane duše.
Hvala ti,
što ne treba mi više,
oprosti mi
jer ne znam radovati se tiše.
20.1.2011.
četvrtak, lipanj 9, 2011
Nije mi nimalo stalo
da vatrometom začinim nešto tako malo,
kao moj život, kao moje snove,
i baš mi je svejedno da li za nas mole
ili nam se iza zastora smiju
dok ponosa puni od srama se kriju.
Samo mi je bitno
da u meni nađeš ono zrno vrijednog
i da poletimo uvijek kad smo skupa,
daleko od svijeta,
gdje zemaljsko je nebitno i sitno.
Poklanjam ti sebe,
no ne traži mjene,
pusti da dišem kao dosad iz sjene,
spreman kleknuti za druge,
nespreman prihvaćati nebitno.
10.1.2011.
četvrtak, lipanj 2, 2011
Zaboravljam da nismo sami
i sve rjeđe me pred suton prene glas
da me sjeti da moramo bolje
i da nismo ovdje samo radi nas.
Sve što imamo i jesmo blijedi
dok negdje netko ostavljen od sviju jeca,
premalo sva sreća svijeta vrijedi
ako sve što činim samo je za nas.
nedjelja, svibanj 15, 2011
Kad potoke od suza zaustave propale nade,
u jezeru većem od naših snova
i dubljem od tragova sjaja naše sreće
utopit ćemo tugu lažima,
skrivit će nam nevidljive sjene
jer do kraja ostajemo svoji, bezgrešni.
petak, travanj 29, 2011
Nebo nikad nije tužno
jer kad kišom plače
samo ispire ustajale muke svijeta.
Nebo nikad nije tužno
jer skupljaju se, poput tvoga,
vedra lica, lude lutke,
svi usrećeni kad osjete milinu,
kad konačno u miru opet udahnu tišinu.
Nije ni prva ni zadnja
zaspala na tren tvoja duša
i ostavila tijelo, slomljeno, slabo.
Nije ni prva ni zadnja
zamijenila boli za nebesku sreću,
jer nebo nikad nije tužno,
samo naše suze bole.
29.4.2011.
nedjelja, travanj 10, 2011
Bez vas mene ne bi bilo
i sve što jesam, sve što činim,
sve je dio naše priče.
U trenu proplačem
i savjest me noćima budnim drži
zbog preoštrih riječi,
zbog slomljenih snova,
zbog riječi. Zbog nebitnog.
Dižu me cijelog života
vaše ruke, vaša snaga,
bude me - vaša pažnja, vaše brige;
i sjećanja na njih...
Nose me vaše nade,
a sve što činim dijelom je i za vas!
Mora da je bilo vrijeme
da podmetnem leđa
i odmetnem se vikom,
samo da vas opet zbliže iste muke,
samo da vam progovori tišina.
Bez vas mene ne bi bilo
i dok se shrvan borim biti sam,
bez oslonca, polovičan, puštam da me nebo smiri
i zamišljam sutra,
zamišljam bolje dane.
7.4.2011.
subota, travanj 9, 2011
Sve je ljepše
jer postojimo, dvoje,
sve je lakše
kad kucaju skupa srca, tvoje i moje.
Poletjet ću za tebe
i zbog toga jer smo jedno,
što stvaramo sada
beskrajno je vrijedno.
Sve je ljepše,
blagoslov ova je divota,
kad te sanjam
i već s jutrom posumnjam
da stvarno živim san.
petak, travanj 8, 2011
Bez granica, kao da je navika,
sasjeći ćeš svakoga na putu
ne pazeći pritom da ne stradaju drugi.
Ne priječe te ograde, ne šapuće ti duša,
ni prošlost te ničemu naučila nije,
bez granica, kao da je pravi put.
Zastani, na tren.
Neka si i čišći od svih nas,
neka te nose ruke nevinije od naših,
osluhni tišinu, pusti srcu da se smiri.
Bez granica, kao da je navika,
srušit ćeš, usput, i vrijedne i bijedne,
a kukolj će oživjeti od njihovog jada.
Bez granica, poletjet ćeš još više,
ako dopustiš vjeri da te svlada,
ako pustiš svijetu da te razuvjeri.
Bez granica, dobrota nema granica.
četvrtak, travanj 7, 2011
Polako kopni moja moć
i ne znam ti više lagati u oči,
ne mogu više šutjet cijele noći
i puštat da me vjetrovi raznose
kroz tvoje želje, kroz tvoj san,
dalek i drugačiji od tajni za koje živim,
nemirom zamućen, presložen za mene.
Ne znam ti više lagati u oči
i prihvaćati sve što čini mi se krivo,
gubim se i možda mi uz tebe nije mjesto
jer glasovi koji oko nas bruje
ne govore jezicima mojih priča.
Možda nas previše uzdižem
i možda previše od nas tražim,
ali bez mira ja ne mogu,
samo me ta milina snagom hrani.
Bez mira mene nema,
a bez tebe nisam potpun.
Dok glasovi oko nas bruje,
gubim sebe. I tebe.
7.4.2011.
utorak, ožujak 29, 2011
Ne mogu izbijelit sivilo duše
i čist pristajati tvojoj haljini.
Raspast ću se ako se predam
i pristanem postati običan,
slobodan a vezanih udova,
sretan a sjetan,
oslobođen a izmoren unutra.
Ne mogu podići zastavu
okićenu tvojim bojama
jer želje su drugo
od privida kojim bih te kupio.
10.1.2011
srijeda, ožujak 16, 2011
Među nama mir,
a vani podižu ruke,
jedni na druge,
na nebo bijesni.
Nas odavno ne hrani galama
i radije nas nosim po ispucanu staklu,
pa vidamo rane, opet. Ponovo.
Među nama mir.
utorak, veljača 22, 2011
Brani vas tama,
vjetar što šušti guši plač,
skriva jecaje ljepše među vama.
Rukom pod ruku
sklanja vas sram
i jedno drugo vučete u sjenu,
gdje ostaju samo vaše riječi,
vaše muke, vaš kraj.
Ne smije biti, ne tako,
ne može tako, ne ako,
ne ako ljubav ovdje živi!
nedjelja, veljača 20, 2011
Neukim me čini sve ono što znam
i dok iz prvog reda gledam istini u oči
poželim da u visokoj je travi moj dom,
da se sunce igra s vjetrom u mom teatru,
da te sretnem uz krtičnjak u sobi do moje.
Nemoćnim se pravim i zakapam preočite mijene
prije nego li ih spaze druge lutalice,
jer strah me da nije za svakoga
gubiti tlo pod nogama i prosipati blago
tražeći mir pun nesigurnosti.
Ne brinu me pogledi ni glad
i znam da nije bijeg boriti se za ono malo duše
da sačuva trag koji ju vraća na početak vremena
ispod nanosa izmišljene izvrsnosti. Izokrenutosti.
Neuk i nemoćan, ne brinem.
Bez straha, čudesno. Netko za mene bdije.
14.4.2010 (retro)